Džemat Brnjik: sjećanje na muftiju i 16 prijeratnih banjalučkih džamija

IBRAHIM EF. HALILOVIĆ, BANJALUČKI MUFTIJA

Ibrahim ef. Halilović, sin Jakubov, rođen je 24. juna 1946. godine u selu Brnjik, općina Čelić. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu i Filološki fakultet u Beogradu. Na svoju prvu dužnost raspoređen je 23. jula 1967. godine u Muftijstvo banjalučko na dužnost imama u Mehdi – begovoj džamiji u Banja Luci, a poslije nekoliko mjeseci, tačnije 20.02.1968. godine postavljen je na mjesto imama, hatiba i muallima u džamiji Ferhadiji u kojoj obavlja imamsku dužnost sve do svoje smrti. Uporedo sa radom studirao je, a kasnije i diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i stekao stručno zvanje profesora arapskog jezika i književnosti. Na poziciju muftije banjalučkog imenovan je 1989. godine u doba kada su u Bosni i Hercegovini bile samo 4 muftije. Rad na Muftijstvu banjalučkom je bilo njegovo prvo, jedino i posljednje mjesto službovanja. Bio je muftija Bosanske krajine i Banja Luke. Početkom rata na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine većina muslimana Banja Luke bila je prisiljena da napusti svoj rodni kraj. On je rekao svojoj supruzi Emini: „Ti, Emina, vidi šta ćeš. Volja ti ići, volja ti ostati. Ali ja, dok god ovdje ima i jedan musliman, moram biti u Banja Luci.“ Zahvaljući takvom njegovom držanju, na čemu mu je Rijaset odao priznanje, u Banja Luci je ostalo oko 3 000 Bošnjaka.

Svih 16 banjalučkih džamija su srušene do 1994. godine. Ibrahim ef. Halilović je u to teško vrijeme, zajedno sa hrvatskim biskupom Franjom Komaricom, radio na pomaganju muslimanskog i hrvatskog stanovništva koje je sistemski zlostavljano. Muftija je bio duševan čovjek, mnogo je praštao. Nadao se da će se jednoga dana svi Bošnjaci i Hrvati vratiti u Banja Luku. Zbog svoga zalaganja za mir i povratak, 1996. godine biva nagrađen sa Pax Christi, internacionalnom nagradom za mir.

Banjalučki muftija je preselio veoma mlad. Vjerovatno je tome doprinijelo ratna situacija, torture, bacanje bombi na balkon i pretresi kuće, atentati i najmanje 4 hapšenja koje je muftija preživio u Banja Luci. Bilježi se da mu je policija prilikom prvog hapšenja poručila: „Šta ti tražiš ovdje? Što ne ideš, mi smo džamije porušili.“ On nije odustajao. Održavao je molitvu u zgradi Islamske zajednice za nekolicinu ljudi koji su smjeli doći na namaz. Iz kabineta gradonačelnika Banja Luke stigla je naredba kojom se zabranjuje oglašavanje ezana u gradu. U dom muftije Halilovića stigla je vijest 28. juna 1992. godine da su poginuli njegova šezdesetogodišnja punica Zumra i njen petnaestogodišnji unuk Enver u Brčkom. Poginuli su 20. juna 1992. godine od eksplozije granate ispaljene sa četničkih položaja. U to vrijeme, njegov punac Ahmed i šura Azem su odvedeni u koncentracioni logor “Luka” u Brčkom, a potom premješteni u “Batković” u Bijeljini, gdje ostaju 4-5 mjeseci. Srećom, spašavaju se i odlaze u Austriju. Ovi događaji ostavljaju trag u duši i srcima porodice Halilović. Prema kazivanja njegove supruge Emine, njegovo srce je počelo da zastajkuje 07. maja 1993. godine kada je u gluho doba noći srušena Ferhadija i Arnaudija u Banja Luci. Često bi znao reći da se vjenčao svojoj suprugom Eminom i džamijom Ferhadijom. Ovako teška sigurnosna i ekonomska situacija počela je utjecati zdravlje muftije Halilovića. Muftija je u 1992. godini s 92 kg tjelesne težine smršao na 68 kg i isticao da se ne osjeća dobro. A, kada je riječ o ekonomskoj situaciji, kao ilustraciju spomenimo da je plata Muftije u mjesecu januaru 1993. godine iznosila 13 njemačkih maraka. Nakon rušenja Ferhadije muftija je došao na lice mjesta. Policajcu, koji je zabranio muftiji prilazak haremu, rekao je: “Ono tamo je naše i niko nam ne može zabraniti da odemo tamo…” Ništa se nije moglo učiniti u cilju zaustavljanja bagera koji su ravnali i obližnji harem. Džumu – namaz je taj dan, umjesto u Ferhadiji, klanjana u Gazanferiji, preko Vrbasa. Bila je puna. Muftija je održao emotivnu hutbu na temu rušenja Ferhadije. Odaslao je znakovitu poruku: “Ako misle da će rušenjem Ferhadije i Arnaudije i drugih naših džamija uništiti iman u nama, varaju se. Jer, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet…”

Izmučen hadži Ibrahim ef. Halilović je preselio 20. jula 1998. godine u svojoj 52. godini. U četvrtak 23. jula 1998. godine je planiran ukop rahmetli muftije u haremu Ferhad-pašine džamije. Međutim, taj dan nekoliko stotina Srba se okupilo na tom mjestu i uništilo već pripremljen mezar, izgazili cvijeće donešeno od nekolicine banjalučkih Bošnjaka, zaboli srpsku zastavu u zemlju a kasnije u mihrab obližnjeg mesdžida.

Sutradan, 24. jula 1998. godine, banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović ukopan je u haremu Gazi Husrev – begove džamije u Sarajevu.